Kada je jedna mlada Argentinka krenula da upozna Novaka Đokovića, nije znala da će joj nedugo zatim biti ugrožena budućnost.
Argentinski portal “La Nacion” nam donosi priču o 31-godišnjoj Silvini Funes, koja je godinama maštala kada će uspjeti da sretne najboljeg tenisera planete.
Funes predaje engleski jezik u jednoj privatnoj školi u rodnom gradu Berasategi, gradiću blizu Buenos Ajresa, a takođe je predsjednica Novakovog fan-kluba svoje zemlje.
Život joj je bio težak, od početka godine nije primila niti jednu platu jer je obaviještena da joj ugovor, koji se obnavlja na svakih godinu dana, neće biti produžen. Tražila je da radi od kuće, nije dobila dozvolu i svaki dan je morala da mijenja dva voza kako bi došla do posla.
I pored svega, odlučila je da će 2020. godina biti ta u kojoj će se ispuniti najveća želja.
Kupila je avionsku kartu, potrošivši svu ušteđevinu, i 27. februara otputovala u Sjedinjene Američke Države. Konačna destinacija – Indijan Vels, grad u kojem je 12. marta trebalo da počne jedan od najvećih teniskih turnira na svijetu, popularni “peti Gren slem”.
Imala je vremena da nauči sve tajne pustinje, stigla je kod Mirjane, prijateljice iz Srbije koja živi u Los Anđelesu – sve je išlo kao po loju.
Argentinki se Đoković svidio 2008. godine u finalu Australijan opena, kada je pobijedio Žo-Vilfrida Congu.
“Za Rodžera (Federera) tenis izgleda kao posao, a Đoković je sportu dao novi osjećaj. Pokazao je da istovremeno možete i da se zabavljate”, rekla je Funes za “La Nasion”.
Silvina ističe da je fan-klub osnovala kako bi se što bolje informisala o Novaku, jer su mediji sve svoje resurse usmjeravali na Nadala i Federera.
Sada, 12 godina kasnije, njeni nalozi na društvenim mrežama broje desetine hiljada pratilaca (80.000 na Fejsbuku, 60.000 na Instagramu i 35.000 na Tviteru).
Silvina je, čak, napravila i “Nole fan day”, koji se odvija 25. aprila, a Novak joj uvijek odgovori pozdravima. I ne samo tada, već odgovor dobija i na drugim objavama.
Argentinka je napustila rodni grad sa samo jednim ciljem – da upozna Novaka Đokovića. Doputovala je u Ameriku, a Indijan Vels je neposredno pred početak otkazan.
Njena noćna mora traje oko dva mjeseca, a ona je, zbog zabrane putovanja iz i u SAD ostala, bukvalno, zarobljena – bez “prebijene pare”, bez osjećaja bilo kakve sigurnosti, praktično bez nade.
“Povratni letovi Argentinas Aerolinasa (jedine kompanije kojoj Argentinska Vlada dozvoljava da operiše trenutno) koštaju 529 dolara. Nemam dozvoljen limit na svojoj kreditnoj kartici za toliki iznos, a ne mogu ni kasnije da platim jer sada nemam novca. Argentinska ambasada mi nije ponudila nikakvo rješenje. Ako se nalazite u izuzetno ekstremnoj zdravstvenoj situaciji, kao što je ova, oni vam uopšte neće pomoći. Popunila sam obrazac prije tri nedjelje i nisam dobila odgovor. Rekli su mi da odem u Majami i čekam na aerodromu”, dodaje Funes, koja ističe da, iako je Vlada Argentine slala avione po svoje državljane u SAD, ona nije dobila dozvolu da bude na nekom od njih.
Njen susret sa Novakom trebalo je da se desi, to više nije bio samo san. Srpski teniser je znao da ona dolazi, kaže Funes, ali joj se nije javio.
“Znao je koliko sam se žrtvovala godinama, bilo je užasno kada su mi rekli da je turnir otkazan. To je bio haos i ja razumijem da njegov prioritet tada nisu bili navijači. Brzo je otišao. Poslala sam mu poruke, ali nikada nisam dobila odgovor. Mnogi navijači su mi rekli, ‘Kako je mogao da mi ne posveti trenutak pažnje?. Ali, ja razumijem. Ipak, to me je dosta pogodilo i plakala sam dva dana bez prestanka. Nisam bila prioritet”, rekla je Funes o svom “susretu” sa Đokovićem, koji se od početka pandemije korona virusa nalazi sa porodicom u Marbelji.
I pored svega, ističe da poštuje propise američke Vlade, da ima pomoć prijateljice kod koje je prvobitno došla “samo na turnir”.
Obraćanje ambasadi svoje zemlje prošlo je beznadežno.
“Ne znam kada ću se vratiti. U ambasadi su mi rekli da tražim novac od porodice, ali moji roditelji su godinama nezaposleni. Oni su neregistrovani radnici i tokom pandemije nemaju posao. Ne mogu da pozajmim novac od njih jer bi to značilo da im oduzimam hranu. Takođe, ne znam da li ću imati da im vratim. Da mi prijateljica ne pomaže, morala bih da se snalazim za smještaj i hranu”, dodaje Funes, koja se brine i zbog svoje prijateljice.
“Ona razumije moju situaciju, ali Vlada Srbije je, na primjer, već vratila svoje državljane u svoju zemlju, za razliku od naše ambasade. Osjećam se loše, (moja prijateljica) troši novac na mene i ne znam da li ću ikada moći da joj vratim. Kada više ne budem mogla da se staram o sebi moraću da odem u prihvatalište. Vlada nam kaže da ćemo biti u opasnosti kad se vratimo, a ja ih pitam zašto ovakva odluka nije donesena ranije, zašto nismo svi već kod kuće?”, zaključila je Funes.
